Krivi ste

Krivi ste

Jedna od osnovnih postavki primjene prava je da je svatko nedužan dok mu se ne dokaže da je kriv. Od nas se očekuje da u to vjerujemo, to se ponavlja u filmovima i medijima. Ako neko uređenje djeluje na suprotnom načelu smatramo ga totalitarnim. Zar ne? Na žalost, to odavno nije istina, a novija regulativa zaštite podataka to načelo još jednom krši.

Vjerovali ili ne

 Krivi ste ako ne dokažete suprotno! Naime, to jasno proizlazi iz Članaka 82. Opće uredbe za zaštitu podataka. Citiram:
"Pravo na naknadu štete i odgovornost 
1. Svaka osoba koja je pretrpjela materijalnu ili nematerijalnu štetu zbog kršenja ove Uredbe ima pravo na naknadu od voditelja obrade ili izvršitelja obrade za pretrpljenu štetu. 
2. Svaki voditelj obrade koji je uključen u obradu odgovoran je za štetu prouzročenu obradom kojom se krši ova Uredba... 
3. Voditelj obrade ili izvršitelj obrade izuzet je od odgovornosti na temelju stavka 2. AKO DOKAŽE DA NIJE NI NA KOJI NAČIN ODGOVORAN za događaj koji je prouzročio štetu. "
Dakle, možete nastradati obavljate li bilo kakvu djelatnost i pri tome obrađujete (dakle, imate na računalu) nečije osobne podatke (a tko nema?). Zaključi li ta osoba da su njeni podatci dospjeli u krive ruke može vas tužiti za nastalu štetu (o kontrolama i inspekciji da i ne govorimo). Nakon toga NA VAMA je teret da dokažete da podaci nisu otišli s vašeg računala, odnosno da niste vi krivi. Pri tome ste tužitelju dužni platiti nastalu štetu (iznos zavisi od odluke suda). 
Osim toga "mogu se izreći upravne NOVČANE KAZNE u iznosu do 10 000 000 €, ili u slučaju poduzetnika do 2 % ukupnog godišnjeg prometa na svjetskoj razini za prethodnu financijsku godinu, OVISNO O TOME ŠTO JE VEĆE". To može doslovno uništiti poslovanje jer rijetko koja firma može podnijeti takvu kaznu.
Postoji li opasnost da podatci s vašeg računala dospiju u krive ruke? 
Budimo realni, baš svi danas pokušavaju prigrabiti bilo koji podatak (naročito adrese) jer se na tome zarađuje. Tu ne govorimo samo o "hakerima", virusima, trojanima i slično. Podatke sustavno odnose različiti legalni programi ("za vaše dobro"), operativni sustav, mobiteli pa i priključeni uređaji.

Što učiniti?

Jedino što možete učiniti je poduzeti SVE RAZUMNE MJERE da se zaštitite. Pri tome je riječ o dvije odvojene stvari. 
Kao prvo, potrebno je osigurati sva potrebna pravna rješenja. Pri tome mislim na odgovarajuće pravilnike, imenovanja, suglasnosti i slično. Mnogi vjeruju da su to učinili. No s obzirom da je stvar dosta složena nije loše zatražiti drugo mišljenje nekog dobro upućenog u pravnu problematiku i zahtijevati mišljenje u pisanom obliku.
Drugo, potrebno je podesiti računalni i drugu ITC opremu tako da pruža razumnu granicu sigurnosti podataka. Osnovne odnosno početne postavke daleko su ispod te razine. Za to je najbolje potražiti savjet administratora upućenog u ovu problematiku i ponovno osigurati pisani trag da je to učinjeno.
Jedino tako u slučaju bilo kakvog spora možete dokazivati da ste poduzeli odgovarajuće mjere na zaštiti podataka i tako odbaciti optužbe da su nečiji podatci "utekli" od vas i da ste zbog toga odgovorni za nastalu štetu.

Lažeš k'o Internet

Lažeš k'o Internet

Upravo tu rečenicu sam čuo prolazeći pored skupine mlađe osnovnoškolske djece. U tome ima i nešto pozitivno, odnosno saznanje da djeca te dobi odrastaju svjesna da na mreži svih mreža ima dosta laži. No to me podsjetilo na jedu tvrdnju koju sam čuo jako, jako davno kad sam se tek sreo s računalima. Tada mi je rečeno "Računala nikada ne lažu!". Dakle, lažu li računala ili ne?

Doba laži

Računala, naravno, ne lažu. Za to bi trebala imati samosvijest i porive koje imaju ljudi. Od toga smo još (na sreću?) jako udaljeni. Računala jednostavno čine ono za što su programirana i ako prikažu nešto neistino to je uzrokovano namjerom čovjeka koji je informaciju unio ili ozbiljnom tehničkom greškom.

Tim više je zanimljivo da se upravo računala danas koriste za prenošenje ogromne količine laži. Mreža se koristi radi prikazivanja lažnih informacija zbog dobiti, interesa, političkih utjecaja, osobne zlobe i gomile drugih razloga. Pri tome nisu lažni samo tekstovi nego i fotografije, zvukovi, video i svi drugi oblici informacija. Svjedoci smo društvenih i gospodarskih procesa zasnovanih na totalnoj magli. Čak su i neki znanstvenici koristili laž za samopromidžbu i time prouzročili ogromne štete. Sjetimo se samo laži koja je pokrenula strah od cijepljenja i time izazvala smrt mnogo ljudi.

Naravno, laž u sredstvima informiranja nije novost. I prije računala u medijima su se pojavljivale vrlo kreativne informacije. Politička propaganda oduvijek je medije koristila za stvaranje lažne slike o politici. Marketing je i bez računala uveličavao vrijednost i mogućnosti oglašavanih proizvoda. No to je vremenom postala svojevrsna norma. Uvjeren sam da buduće generacije (da, ja sam optimist koji vjeruje da će ljudi preživjeti) neće ovo doba nazivati elektroničko doba nego doba laži.

Dakle lažu li računala?

Na žalost, sve više i više. Riječ je o tome da su korisnici postali roba. Autori programa ostvarit će svoj cilj ako korisnika navedu na određeno ponašanja. Pri tome uopće ne biraju sredstva. Kako je dobra laž često znatno učinkovitija od istine, stvar je jasna.

Ova pojava proširila se i na operativni sustav. Ako u Windowsima (10) zabranite slanje određenih informacija o vašoj aktivnosti pojavit će se vrlo "kreativna" poruka. Računalo će vas uvjeravati da takvim podešavanje umanjujete sigurnost sustava, izlažete se povećanom riziku, gubite veliki dio funkcionalnosti i slično.

Navedena upozorenja imaju vrlo mali (ili nikakav) temelj u istini. U većini slučajeva tako podešeno računalo će nesmetano raditi. Ponekad će se izgubiti neka funkcija koju većina ni ne koristi. Na primjer, ako zabranite računalu da prati vašu aktivnost pri pokretanju određenih programa i pristupu informacijama na Internetu, upozorenja će biti vrlo ozbiljna. Pri tome je jedini gubitak nemogućnost da pogledate što ste radili jučer.

Na žalost, prosječnom korisniku je jako teško razlučiti istinu u tim poprilično napuhanim upozorenjima. Mnogi bi htjeli povećati zaštitu privatnosti i podataka ali ih takva upozorenja uplaše. Stoga je možda najbolje posavjetovati se s iskusnim administratorom. Tek tako možete ostvariti ravnotežu između potrebnih funkcija i zaštite sigurnosti i privatnosti.

Win10 proljeće 2019.

Svakih pola godine dolazi veliko unaprjeđenje operativnog sustava Windows 10. I vi protiv toga ne možete ništa učiniti. Nakon velikih muka koje su neki korisnici iskusili prošle jeseni, Microsoft je nešto oprezniji. Stoga će se inačica koja nosi oznaku 1903 (dakle 3. mjesec 2019.) korisnicima dostaviti tek u svibnju nakon znatno opsežnijeg testiranja. Ako vas zanimaju novosti evo kratkog pregleda (za duži nema razloga).

Što je novo?

Ništa značajno i veliko. Osim što će sistem ponovno postaviti sva ona pitanja o privatnosti i pristupu podataka. To se čini u nadi da će se korisnici koji štite svoju privatnost konačno predati i dozvoliti nesmetani pristup do svojih podataka.

Određene novosti vezane su za izgled. Nakon što se prošle jeseni pojavila tamna (dark) tema, sada stiže i još svjetlija (light) tema koja start izbornik, sistemske trake i dijelove prozora čini još svjetlijima. Originalni izgled i dalje je moguće postaviti ako se zakopate u detaljnije (Custom) podešavanje izgleda.

Start izbornik je dodatno pojednostavljen, a iz njega možete ukloniti i cijele grupe. U neke izbornike dodane su ikone ispred naziva komande. Ekran za prijavu sada može zamagliti sliku u trenutku prijave (da bi se korisnik lakše koncentrirao na unos zaporke?). Ponešto su promijenjene ikone mapa u prikazu sadržaja diska. Osim toga prikaz je moguće podesiti tako da ispisuje "prijateljski" prikaz vremena. Tako će umjesto datuma i vremena pored zapisa, na primjer, pisati: prije 3 sata ili jučer ili prije 2 dana i slično.

Umjereno korisni dodatak je prikaz dodatnih ikona u sistemskoj traci. Tu u prvom redu mislim na pojavu ikone sa simbolom mikrofona ili kamere ako neki program koristi spomenute uređaje. To bi vas trebalo upozoriti ako vas netko špijunira.

I na kraju, odvojeno je pretraživanje od Cortane, što nas pogotovo ne zanima jer Cortana i dalje ne radi u HR (a kad' će, ne zna se!) .

Kao i uvijek premještene su funkcije u prozoru za postavke (Settings), kako bi se ponovno zbunili korisnici. Dodatne postavke preselile su se iz upravljačke ploče, na primjer ručno podešavanje mrežnih adresa i slično. Neke stavke su proširene i navodno pojednostavljene, ali teško da će korisnici bilo što od toga mijenjati.

Pozitivno je što je povećan broj sistemskih programa koje je moguće deinstalirati. Tako je sad moguće ukloniti i programe kao što su Kalendar, Pošta, Kalkulator i slično.

I neki od programa doživjeli su manje izmjene. Tako je moguće mijenjati izgled i boje u sistemskoj konzoli, promijeniti veličinu slova i način kodiranja teksta u programu Notepad a dodani su i novi smajlići dostupni kroz ekransku tipkovnicu.

Novost je i poseban program po imenu Sandbox. Riječ je o virtualnoj inačici operativnog sustava. Svaki put kad ga pokrenete (ako vaše računalo podržava virtualizaciju) pojavit će se goli Windowsi s osnovnim postavkama, što možete iskoristiti za testiranje sumnjivih programa. Nakon što prozor zatvorite sve što ste dodali nestat će bez traga.

Novost za korisnike Home inačice je mogućnost odgode unaprjeđenja (updates) na do 35 dana. No isti rok od sada vrijedi i za korisnike Pro inačice što je skraćenje u odnosu na ranijih 6 tjedana odnosno 42 dana.

Glavobolja za kraj!

Nova inačica donosi i jednu potencijalno opasnu novost. Windows odavno u sebi ima mogućnost samostalnog rješavanja problema (troubleshooting). Iskusniji korisnici znaju da od toga nema puno koristi pa u pravilu ne koriste ovu mogućnost. No ta su vremena prošla jer će od nove inačice sistem svaki put kad naiđe na neki problem sam pokrenuti ovu funkciju. Da stvar bude gora pri tome će servisima vraćati početne postavke i samostalno mijenjati neke postavke. Dodatno će ukloniti i unaprjeđenja (Updates) koja mogu stvarati probleme.

Ovo NIJE moguće isključiti. Najviše što korisnik može učiniti je podesiti sistem tako da ga pita prije svake promjene. Izvorno je sistem podešen tako da promjene obavi automatski i bez pitanja. Nema nikakve sumnje da ta automatika može stvoriti hrpu problema.

Zaključak:

Kao što vidite, nova inačica ne donosi ništa značajno novo. Za većinu korisnika ništa se neće promijeniti osim ako im sistem ne "popravi" neki problem i time dodatno naruši rad računala.

USB ludilo

USB ludilo

Kada se 1996 pojavio USB je najavljen kao jedinstveni standard koji će istisnuti sve ostale priključke na računalima. To dodatno naglašava riječ univerzalni u njegovom nazivu (Universal Serial Bus). No upravo naziv odnosno oznake tog standarda navele su me da napišem ovaj tekst.

Je li univerzalan?

Premda danas stvarno možemo naći nekoliko računala (uglavnom prijenosnih) na kojima je USB jedini priključak, još uvijek su potrebni i drugi priključci. Naime, USB (za sada) nije istisnuo priključke za monitor (HDMI i DisplayPort), a zbog nasljeđa susreću se i drugi znatno stariji standardi.

No nema nikakve sumnje da se danas većina vanjskih uređaja na računalo priključuje preko USB priključka. Najavljene nove inačice USB standarda dodatno će povećati mogućnosti njegove primjene i time istisnuti još više drugih priključaka s računala.

Osim toga promjena samog priključka dodatno će olakšati korištenje. Naime, u osnovnoj inačici načinjena je jedna ozbiljna pogreška izborom konektora. Ima li ikoga tko nije više puta pokušao utaknuti kabel u USB priključak pa onda okrenuo kabel i tako "vraćao" par puta prije nego što je uspio utaknuti konektor? Odnedavna je ovaj problem trajno riješen prelaskom na C tip konektora koji je reverzibilan odnosno moguće ga je utaknuti bez obzira na to kako je okrenut.

I onda, ludilo?

USB je razvijen zajedničkim radom više velikih kompanija, a danas njime upravlja neprofitno tijelo naziva USB Implementers Forum (USB IF). Kroz ovo tijelo usvajaju se novi standardi i nove inačice ove tehnologije, ali, na žalost, i nazivi odnosno oznake.

Prva inačica nazvana je USB 1 što je kasnije poprimilo oblik USB 1.0 (brzina 1.5 Mb/s odnosno Mega bita u sekundi). Ubrzo je standard poboljšan inačicom 1.1 (12 Mb/s). Nakon toga dosta logično uslijedila je inačica 2.0 (480 Mb/s) a potom i 3.0 (5 Gb/s ili 5 Giga bita u sekundi).

Stvari su izgledale dosta logično kad je najavljivan standard po imenu 3.1, ali onda je netko prolupao. Regulatorno tijelo promijenilo je naziv standarda 3.0 (bez obzira na veliki broj već dostupnih uređaja s tom oznakom). Odlučeno je da se taj standard ubuduće zove 3.1 gen 1. Pri tome je sve ostalo nepromijenjeno (5 Gb/s).  Istovremeno je predstavljen i novi standard koji se službeno zove USB 3.1 gen 2 (10 Gb/s). Pri tome nitko nikada nije dao obrazloženje zašto je došlo do ovih promjena.

A onda je 3 godine kasnije predstavljen novi standard s brzinom 20 Gb/s. Ako ste pomislili da se taj standard zove USB 3.1 gen 3 prevarili ste se. Ako mislite da se zove USB 3.2 opet ste u krivu. Naime službena oznaka je USB 3.1 gen 2x2 ?!?!

No tu zbunjivanju nije kraj. Marketing je odlučio da su te oznake pomalo nejasne (tko bi rekao?) pa su odlučili stvar dodatno zakomplicirati. To je naravno uključivalo preimenovanje već prisutnih standarda tako 1.0 postaje Low Seed, 1.1 je sada Full Speed, 2.0 je High Speed.

Nekadašnji 3.0 (iliti 3.1 gen 1) sad je SuperSpeed (nije greška za razliku od ostalih piše se zajedno). USB 3.1 gen 2 sad je SuperSpeed+ a USB 3.1 gen 2x2 sad je SuiperSpeed+ x2.

Zaključak

Siguran sam da vam je sada sve jasno i da nećete imati problema pri odabiru opreme.

Jedino me zanima na čemu su ti ljudi i kako bi se to moglo probati?